Naselje Gojlo na obroncima Moslavačke gore, devet kilometara od grada Kutine, bilo je poznato nalazište nafte. Prvo naftno polje u Hrvatskoj otkriveno je i pušteno u proizvodnju koncem 30-tih godina 20. stoljeća, a prvo naftno-plinsko polje u Moslavini bilo je polje Gojlo gdje je nafta otkrivena 1941. godine U naselju Gojlo je stotinjak kućanstva imalo sreću rano dobiti organiziranu vodoopskrbu, jer su vodovod Gojlo, prema usmenoj predaji, gradili  Nijemci prije II. svjetskog rata, 1937/38. godine, za potrebe eksploatacije nafte. Vodovodni sustav Gojlo je imao zahvat vode na rijeci Ilovi u mjestu Zbjegovača i crpnu stanicu s dvije klipne crpke. Od crpne stanice do 6 kilometara udaljenog Gojla voda se crpkama transportirala putem dva cjevovoda, jednim pitka a drugim tehnološka voda. Na najvišem dijelu u mjestu Gojlo izgrađeni su pješčani filtar i rezervoar pitke vode do kojih se voda transportirala crpkom, a iz vodospreme je prema potrošačima tekla slobodnim padom.Vodovod je radio kontinuirano, radilo se u tri smjene. Nijemci su osim vodovoda za svoje potrebe na Gojlu izgradili šest bušenih zdenaca i bazen za kupanje. Rijetko je koje naselje u široj okolici imalo u to doba vodoopskrbu kao Gojlo.

Nakon rata, od 1.1.1952. godine  vodovodom je upravljalo poduzeće INA Naftaplin, poduzeće koje je osnovano1952. godine kao najveća naftna tvrtka u Hrvatskoj. Voda se i dalje zahvaćala na rijeci Ilovi u Zbjegovači, transportirala do filtra na Gojlu, nakon filtriranja čuvala u rezervoaru volumena 130 m3  i slobodnim padom dovodila do potrošača. Naftaplin je za svoje radnike izgradio i stambene zgrade u koje je također uvedena voda. Nakon povlačenja Naftaplina  s Gojla 1962. godine (eksploatacija nafte na Gojlu je prekinuta 1968. godine) vodovod je predan na upravljanje komunalnoj organizaciji u gradu Kutini, koja je nekako u to doba i osnovana. Naftaplin je pri predaji vodovoda dao i veći dio financijskih sredstava za sanaciju vodovoda Gojlo, te jednog svog djelatnika za upravljanje vodovodom.

Pad kvalitete vodoopskrbe, korisnici prestali plaćati usluge vodoopskrbe

Od vremena povlačenja Naftaplina s Gojla vodoopskrba stanovništva gubi na kvaliteti i sigurnosti. Ukupna se potrošnja vode smanjila, a troškovi rada su ostali isti. Dvije klipne crpke zamijenjene su jednom horizontalnom s elektromotorom radnog pritiska do 20 bara. Bila su nužna i druga ulaganja pa je trebalo snimiti stanje cijeloga vodoopskrbnog sustava.
Tako je 1973. godine izrađen Prijedlog rekonstrukcije distributivnog sustava Gojlo, po kojem se ništa nije radilo i koji je uglavnom služio za dokazivanje potrebe gašenja tog načina vodoopskrbe na Gojlu, a ne potrebe ulaganja kako bi se kvaliteta usluga podigla na višu razinu.

Traženje novih rješenja vodoopskrbe Gojla

Prije napuštanja crpnog postrojenja u Zbjegovači raspravljalo se o mogućnostima poboljšanja vodoopskrbe naselja Gojlo. Najčešće se govorilo o tri rješenja.

1. Snabdijevanje iz kutinske vodovodne mreže
Snabdijevanje vodom iz kutinske vodovodne mreže bi bilo trajno rješenje vodoopskrbe naselja Gojla. Idejno rješenje obuhvaćalo je gradnju prihvatnog bazena u Perkovičevoj ulici u Kutini volumena 60 m3, gradnju crpne stanice sa dvije crpke po 10 l/s, vodovodne mreže dužine 5,5 km od Kutine do Gojla i rezervoara volumena 400 m3 u mjestu Gojlo. Investicija tog idejnog rješenja procijenjena je na 8,3 milijuna DEM. Grad Kutina to nije bio u mogućnosti osigurati pa je takvo rješenje odbačeno.

2.Snabdijevanje iz bušenog bunara u mjestu Batina
Druga mogućnost vodoopskrbe naselja Gojla je bila snabdijevanje iz bunara u naselju Batina izbušenog uz cestu Kutina-Novska. Pokusni bunar u Batini, BaNB-1 dubine 124 m i promjera 400 mm izbušila je Ina Naftaplin, RO „Geotehnika“, Zagreb 1988. godine. Bušenje pokusno eksploatacijskog bunara i strukturno piezometarske bušotine počelo je 12.12. 1988. godine, a pokusno crpljenje 11.2. 1989. godine. Čišćenje bunara je izvedeno mamut crpkom, airliftom u trajanju 30 sati, do pojave čiste vode, a pokusno crpljenje crpkom pleuger Q=23-66 l/s, H=32-14 m u trajanju od 24 sata. Laboratorijskim ispitivanjem je utvrđeno da voda ima povišen sadržaj željeza, mangana i aerobnih mezofilnih bakterija. Izdašnost bunara je bila mala, svega 3 l/s, a razina vode 30,15 m, pa za ovo idejno rješenje nije ni rađena procjena potrebnih sredstava.

3.Rekonstrukcija postojeće komunalne infrastrukture na Gojlu
Prva dva rješenja su na kraju odbačena i odlučeno je da se nađe rješenje za poboljšanje sanitarnih uvjeta distributivnog sustava na Gojlu. Poboljšanje se moglo postići rekonstrukcijom postojećeg rezervoara vode, napuštanjem stare i gradnjom nove vodovodne mreže, te izmjenom svih priključaka do potrošača. Ukupna vrijednost potrebnih radova procijenjena je na oko 1 milijun kn, ili 3,3 % vrijednosti trajnog rješenja. Povjerenje korisnika usluga moglo se povratiti jedino uvođenjem naplate prema izmjerenoj potrošnji vode, umjesto nekadašnje paušalne naplate, po članu domaćinstva.

Napuštanje zahvata vode na rijeci Ilovi u mjestu Zbjegovači

Crpno postrojenje u Zbjegovači prestalo je raditi 1990. godine, a kao najisplativije ocijenjeno je da se pitka voda na Gojlo dovozi iz Kutine cisternom za vodu volumena 9m3. Dnevno se odvozilo 27 m3 vode.Voda se iz cisterne pretakala u otvoren rezervoar volumena 138 m3 i ljeti je nalikovala uglavnom vodi stajačici. Bolja kvaliteta vode mogla se postići rekonstrukcijom i pokrivanjem otvorenog rezervoara, što za sobom povlači rekonstrukciju vodovodne mreže i priključaka potrošača. Tek nakon toga ima smisla svakom korisniku ugraditi vodomjer u vodomjerno oknu.

Gradnja vodovodne mreže i rekonstrukcija rezervoara vode na Gojlu

Nova vodovodna mreža na Gojlu izvedena je prema glavnom projektu TD 22/96 „Akoma“ T.A.H.d.o.o. Bjelovar (sl.1). Od  lipnja do kolovoza 1996. godine položeno je 2776 m cjevovoda, od kojih 1260 m promjera 160 mm i 1516 m 110 mm. Ugrađeno je 17 nadzemnih hidranata, jedan podzemni i dva zračna ventila. Vrijednost izvedenih radova je bila 762,3 tisuće kuna.

Rekonstrukcija vodovodnih priključaka za 77 domaćinstava i 4 pravne osobe završena je u studenom 1997. godine. Položeno je 735 metara cjevovoda. Vrijednost izvedenih radova je bila 83 tisuće kuna.

Rekonstrukcija rezervoara vode izvedena je prema Glavnom projektu rekonstrukcije vodospreme Gojlo TD 4/96 Ivatro d.o.o. Kutina. Vodosprema je bila otvorena betonska građevina sa 4 komore ukupnog volumena 138 m3. Dvije od četiri komore su zatrpane, a druge dvije su dobile s unutrašnje strane armirano betonske zidove debljine 15 cm, cementnu glazuru i vodonepropusni premaz. Tom rekonstrukcijom je dobiven novi rezervoar volumena 60 m3 koji osigurava dvodnevnu potrebu vode mještana Gojla. Rezervoar je pokriven armirano betonskom pločom s dvostrukim nagibom koja ima toplinsku zaštitu od aluminijskog lima tipa „sendvič“ (Sl.2). Radovi su završeni u srpnju 1997. godine, a njihova vrijednost je bila 78 tisuća kn. Vrijednost svih radova na rekonstrukciji vodovoda Gojlo prema analizi u studenom 1997. godine je iznosila 923,3 tisuće kn, koliko je bilo i predviđeno.

Analiza gubitaka vode iz distributivnog sustava Gojlo prije i  nakon rekonstrukcije

Nakon rekonstrukcije gojilske razvodne mreže duge 2776 m sredinom 1996. godine i rezervoara vode sredinom 1997. godine, prema odluci Poglavarstva grada Kutine iz 1996. godine rezervoar vode na Gojlu se punio vodom dovezenom iz grada Kutine cisternom za vodu volumena 9m3.
Znalo se već tada da troškove prijevoza vode neće moći podmiriti sami korisnici na Gojlu, pa je donesena odluka da se ti troškovi prijevoza vode distributeru namire podizanjem cijene vode istoj kategoriji potrošača u Kutini za 0,13 kn/m3 vode.Analiza prihoda i troškova odvoza vode cisternom je pokazala da se podizanjem cijene vode od 0,13 kn/m3 može pokriti tek 36 % tih troškova.
Ako je poznato da je dopustivi gubitak vode iz opskrbnih sustava 10-20 % isporučene vode, praćenje gubitaka postalo je posebno interesantno upravo kod nove vodovodne mreže u naselju Gojlo.

Pet godina nakon rekonstrukcije vodoopskrbnog sustava Gojlo, 2002. god. rađena je analiza gubitaka vode iz distributivnog sustava Gojlo za periode prije i nakon rekonstrukcije sustava, o čemu je objavljen članak u časopisu Hrvatska vodoprivreda (kolovoz 2002.,str.61-65).

Prije rekonstrukcije vodovodnog sustava u periodu od 1993. do 1997. godine prosječni gubici vode su bili 28,2 %, a nakon rekonstrukcije u periodu od 1997-2001. godine 33,9 %.
Zašto su gubici vode prije rekonstrukcije niži od onih nakon rekonstrukcije?
Prije rekonstrukcije voda se dovozila cisternom za vodu, dnevno 3 cisterne po 9m3, a potrošnja se naplaćivala paušalno 5 m3 po članu domaćinstva. Kako vodoopskrba nije bila kontinuirana, količina dovezene vode je bila dostatna tek za opskrbu potrošača tijekom 5-6 sati dnevno, znači da je primijenjen visok paušal kao da je opskrba osigurana 24 sata dnevno. I pored visokog paušala gubici vode su bili dosta visoki, što ukazuje na  dotrajalost mreže i derutnost rezervoara.

Istraživanje fizičkih gubitaka vode na Gojlu nakon rekonstrukcije

Rekonstrukcija vodovodnog sustava Gojlo imala je dva cilja. Prvo, osigurati potrošačima korištenje pitke a ne sanitarne vode i drugo, smanjiti fizičke gubitke vode na normalne. Provedeno je više analiza gubitaka vode.
Analiza gubitaka vode 1997. godine, samo tri mjeseca nakon rekonstrukcije, kad se voda fakturirala prema stanju vodomjera nije dala očekivane – tehnički opravdane gubitke, nego znatno više. „Dopustivi“ gubitak za opskrbne sustave iznosi 10 % do 20 % isporučene vode (Gulić,I :Opskrba vodom,HSGI Zagreb, 2000., str. 26), a u prva tri mjeseca 1997. godine iznosili su 59,8 %, a prosječni te godine 48,7%. Do 2001. godine gubitak se postepeno smanjivao, da bi krajem 2001. godine porastao i nastavio rasti tijekom 2002. godine na 44,3 %. Sumnjalo se na gubitke zbog smrzavanja kućnih instalacija korisnika ili hidranata, jer je te zime bilo nekoliko razdoblja s izrazito niskim temperaturama. Prijevoz vode iz Kutine na Gojlo cisternom triput dnevno nije više zadovoljavao potrebe potrošača zbog niskog nivoa vode u rezervoaru. Za održavanje razine vode u rezervoaru od 1 m bilo je potrebno dovoziti 4-5 cisterni vode dnevno. Trebalo je detaljno pregledati trasu vodovodne mreže i utvrditi da li ima vidljivih propuštanja. Kako obilaskom trase vodovoda nisu uočena propuštanja trasa je pregledana geofonom. Istraživanjem šumova lokalizirana su dva propuštanja, jedno na hidrantu  i drugo na kućnom priključku, ali uklanjanjem tih kvarova gubici vode nisu znatno smanjeni. Istraživanja su nastavljena na mreži osjetljivim lokatorom šumova, ali nisu dobiveni pouzdani rezultati. Pretpostavljalo se da je uzrok tomu nizak tlak u cjevovodu. Uslijedile su pripreme za podizanje tlaka utiskivanjem vode u cjevovod iz cisterne za vodu preko hidranta. Na cjevovod su postavljeni i manometri kojima se pratio pad tlaka u određenom vremenu. Postavljeni manometri nisu otkrili tražena propuštanja, nego neke potrošače koji nisu poštivali dogovor da za vrijeme ispitivanja ne troše vodu. Ista ispitivanja ponovljena su u svibnju 2002. godine uz posebno upoznavanje svakog korisnika sa ciljem ispitivanja. Dok je cjevovod bio pod pritiskom 7 bara, trasa je pregledana geofonom. Uočeni su jači šumovi na nekoliko hidranata, ali prije otvaranja mjesta mogućih kvarova, potrebno ih je potvrditi suvremenijom opremom, a do tada se i dalje dovozilo 4-5 cisterni vode dnevno. Testiranje vodospreme pokazalo je da iz nje nema gubitaka vode.
I dok su potrošači vode na Gojlu nakon rekonstrukcije bili zadovoljni kvalitetom vode i količinom, distributera je sve više brinulo kako utvrditi gdje se gubi voda. Rješenje je bilo ulaganje u suvremenu opremu za otkrivanje kvarova i rad na realizaciji trajnog rješenja vodoopskrbe naselja Gojlo za koje je 1999. godine IPZ d.o.o. izradio idejni projekt Vodoopskrba „Visoke zone“ grada Kutine i naselja Gojlo.
Prema tom idejnom projektu izrađene su u Kutini nove vodovodne mreže u višim predjelima grada i precrpne stanice koje reguliraju distribuciju vode do njihovih potrošača. Više informacija o tim radovima nalazi se na našoj web stranici http://www.moslavina-kutina.hr/. Prema istom idejnom rješenju ostvarena je i vodoopskrba naselja Gojlo.

Vodoopskrba naselja Gojlo danas

Nakon što je pušten u rad vodovod kroz Mišinku, 16.7.2010. godine, prestao je odvoz vode cisternom na Gojlo (zadnja cisterna odvezena je19.7.2010. godine) jer su ostvareni svi uvjeti da se i stanovnike Gojla opskrbljuje vodom iz kutinske distributivne mreže. Potrebna komunalna infrastruktura za to građena je prema idejnom projektu Vodoopskrba „Visoke zone“ grada Kutine i naselja Gojlo više godina, od 2003-2010. godine.
 
U ulici Novo Brdo, u visokoj zoni grada Kutine koja se proteže od kote 131 m.n.m. do 210 m.n.m. izgrađena je precrpna stanica Novo Brdo tijekom 2003. i 2004. godine na koti 132 m.n.m. za potrebe opskrbe vodom njenih stanovnika.

Na vrhu ulice Novo Brdo izgrađena je 2009. godine još jedna precrpna stanica Mišinka-Gojlo (Sl.3) i podzemni čelični spremnik volumena 80 m3 za potrebe vodoopskrbe naselja Mišinke i Gojla (Sl.4).

Od precrpne stanice Mišinka-Gojlo u ulici Novo Brdo preko Mišinke do vodospreme na Gojlu izgrađena je 2009. godine i vodovodna mreža duga 2927 metara (Sl.5).

Izgradnjom tih objekata vodovod Gojla je povezan sa kutinskom mrežom pa potrošači neće više dobivati vodu putem cisterni nego iz kutinske mreže.Vodoopskrba Gojla odvija se na slijedeći način: crpke precrpne stanice Novo brdo transportiraju vodu u rezervoar volumena 80 m3 , crpke precrpne stanice Mišinka-Gojlo direktno uzimaju vodu iz tog rezervoara i transportiraju vodu cjevovodom preko Mišinke do potrošača Gojla.

Izgradnja vodovoda na Gojlu prije 73 godine je bila važna za industriju nafte, a za stanovništvo razlog više da ostanu na tom brdskom području. Vodoopskrbu naselja Gojlo kroz 73 godine postojanja možemo podijeliti na nekoliko perioda:
- 25 godina razvoja i blagostanja (od 1937 do 1962. godine),
- 7 godina traženja rješenja bolje vodoopskrbe (od 1990. do 1997. godine) i
- prva godina vodoopskrbe iz kutinske vodovodne mreže (od 19.72010. godina) nakon puštanja u rad izgrađene komunalne infrastrukture  od Kutine do mjesne mreže Gojla.

Slika 1. Mjesni ulični vodovod Gojlo, rekonstrukcija 1996. god.

Slika 2. Rekonstrukcija vodospreme Gojlo 1997. god.

 
Slika 3. Precrpna stanica Mišinka –Gojlo 

Slika 4. Spremnik za vodu na Mišinki, 2009.

Slika 5. Shema cjevovoda Mišinka –Gojlo, izgrađen 2009. god.